Dobrek i konc-logor

srijeda, 25.09.2013.

Kako sam bio u zabludi

Visok, lijepo građen svijetlo smeđi muškarac. Šarena uniforma bez čina. Samo obilježja hrvatske vojske. Dobro se uklapa u njegov izgled. Crne izglačane čizme. One su pravo ogledalo njegovih karakternih crta.

Susret treće vrste, u prostorijama današnjeg DORH-a.
Njegova pesnica i moj grudni koš. Neplaniran, iznenadan i bolan udarac. Njegova izglačana čizma oborila me s nogu. Moja rebra nisu izdržala taj susret. Osam njih zapamtilo je crnu boju hrvatske čizme.

Ležim na podu sobe. Na leđima. Povratim se iz nadređenoga mi sna.
Diži se.
Tko si? Za koga radiš? Kojom se rukom krstiš? ...

Pita me majstor svog zanata. Profesionalac.
Odgovaram kao na filmu. Film se vrti dalje. U glavnoj sam ulozi, ali film i gledam.

Uz pratnju, spuštam se niz kat Gajeve 30a. Stepenicu po stepenicu, čvrsto držeći se za gelender. Podrumska vrata ćelije za mnom se zatvore.

Prolazili su dani.
Kroz prozor logora Kerestinec vidim došao je majstor svog zanata. Ruka sama pođe na bolna rebra.
Sve može, samo da ne udara po već polomljenom.

Hrvatski vojnik, gurne me kroz vrata u veliku praznu sobu.
Majstor se nije ni pomjerio. Gleda kroz prozor sa prekriženim rukama na leđima. Mali stolić i dvije stolice iza njega.
Prolaze sekunde koje su dužine sata. Ne okrenuvši se, otpusti desnu ruku i pokaza prema stolu. Sjedi, kaže.

Istog momenta shvatih, sada me neće tući. Kako je to fin osjećaj.
Povučem stolicu sa strane, da mi sunce ne ulazi direktno u oči i sjednem. Gledam samo u stol i čekam.

Majstor se okrene. Laganim korakom priđe, povuče stolicu i sjedne meni s lijeve strane. Ne gledam u njega ali ga vidim. Gleda zamišljeno kroz prozor. U jednom momentu kaže: što znaš o Volareviću.

Njegov glas, način daljeg razgovora, govore o potpuno drugoj osobi. Nema tu onog Bruce Lee koji mi je polomio osam rebara, već netko smiren, obrazovan.
U tom momentu pogledam u njega i kažem: misliš o pajceku? On samo klimnu glavom.

Moram priznati, nakon desetak minuta osjećao sam se fino, da ne kažem ugodno. Kao da sam u društvu nekog starog prijatelja.
Nakon približno dva sata razgovora, on mi kaže: možeš ići. On je ostao i dalje sjediti.
Izašao sam iz sobe. Vojnik me je, ovog puta bez guranja, odveo nazad u moju ćeliju.

Dani su prolazili. Hrvatski vojnik, jednog popodneva, odvede me u praznu sobu. Stojim i čekam. Po glavi mi se mota, koji će se sada predator pojaviti da mi ravna rebra.
Otvore se vrata i lagano uđe majstor.
U meni se povrati živahnost. Kao da mi je klimnuo glavom u znak pozdrava. Stao je ispred mene. Nije gubio vrijeme.

Što znaš o Benčiću?
Nakon pola sata priče, ali prije nego što je krenuo, pitam ga: dokle ću ja biti ovdje?
Uskoro će te pustiti. Ti si čist. Bio je njegov odgovor pri odlasku.

Naredni dani bili su mi puno lakši. Očekujem samo dan da me puste.
Zabluda.
Dani su postali teži i mučniji. Više majstora nikada nisam video.

Nakon 280 dana, i nakon svega, majstor mi je ostao kao pozitivna osoba u sjećanju.
Shvatio sam, to je bio profesionalac. Polomio mi je rebra, ali se nije iživljavao kao ostali. Očito da mu je to bilo u opisu radnog mjesta i rutine. Prvo lomi a onda pitaj. Imao je cilj. Svoj ili tuđi. Vrag bi ga znao.

Čudno, ali sam to mogao razumjeti. Godinama u sebi sam nosio njegov lik. Želio sam ga sresti. Saznati tko je. Polomio mi je rebra, ali on mi je i vjerovao. U momentima kad nitko nikome nije vjerovao, on se dva puta vraćao meni. Ostao je tajna kao i mnoge druge.

Vjerojatno, on se ne bi sjetio naših razgovora. Ipak, otišao sam do njegovog odvjetnika Nobila, sa manje bitnim razlogom. Zahvalio Nobilu za ono što je nekad za mene učinio i usput mu kažem da je moj majstor iz logora njegov branjenik.

U dokaznom materijalu suda, pročitao sam što je moj majstor napisao u izvješću Franji Tuđmanu i Gojku Šušku u vezi mene.

Zabluda.
Moj majstor nije profesionalac. Moj majstor je običan ljigavac.

Na sudu prozvao sam majstora slikom, imenom i prezimenom. Ne za ono što je ranije drugima uradio, to se više mene ne dotiče, već samo za ono što je meni uradio.
Očekivao sam njegovu reakciju ili kao profesionalca ili kao kukavice.

Podnio sam novu zasebnu krivičnu prijavu protiv njega, nezavisnu od ove rasprave.
Na dugom svjedočenju ovog procesa, mog majstora samo sam gledao i uživao. Na trenutak zamjenili smo uloge.
Nisam mu postavio ni jedno jedino pitanje. On se je pripremio. Čekao je da mu postavim pitanje.
Hajde, hajde, pitaj me, htio je reći. Ponio je dokumentaciju. Počeo se sam braniti, od mog ne napada.
Ja sam uživao a on je gubio živce.

Zabluda.
Moj majstor profesionalac, bio je i ostao samo drska kukavica.

Kako ću ostati u zabludi

Zimska noć. Ležimo u kutu na podu. Netko pokriven sa starom vojničkom dekom. Netko se samo sklupačao. Sklupčao radi hladnoće ili radi bola, dođe na isto.

Otvaraju se vrata. Ulaze dvojica hrvatskih vojnika. Jedan mali, nama već poznati, i drugi visoki nepoznat. Nepoznat, kao od stijene izvaljen. Mali se jedva drži na nogama. Cijela soba zasmrdi po alkoholu.

Ovo je general bojnik, kaže mali, pokazujući na velikog. Ovo su ti četnici, kaže njemu. General bojnik želi da se upozna sa vama, kaže mali nama. Izaberite gospodine generale.

Veliki izabere i odvede Sinišu van. Koristio ga je kao vreću za udaranje.

Jedne večeri, drugi put za tu večer, uđe general bojnik i pokaza meni prstom da izađem van. Uvede me u malu sobicu.

Visok krupan, izglačane crne vojničke čizme. Crni pendrek u ruci lagano odzvanja njegovim udaranjem po drugoj šaci. Ne govori ništa. Gleda prema meni. Ja gledam u pod i mislim: ovaj će me sada živog pojesti.

Kako se zoveš majore? Odjednom on progovori.

Intonacija, glas kojim je to rekao, za mene je bila životna šansa za akciju. On nije profesionalac. To je čist amater. Nešto bi htio, ali ne zna kako, ili je čak u strahu.

Dobroslav Gračanin, odgovorim i odmah podignem glavu prema njemu.

Znao sam da mu u tom momentu ne smijem ostaviti vrijeme da postavi i drugo pitanje.
Gospodine, jeste li vi stvarno general bojnik? Pitam ga naivno umiljato.

Po reakciji mišića na licu shvatio sam da je ovo 110% pogodak.
Dalji tok razgovora sam ja diktirao. Pitao sam i tražio savjet od njega. On se osjećao jako važan. Osjetio sam da mu imponira razgovor sa mnom.
Rekao je da je radio kao čuvar u Foto-kemiji na Maksimiru. Ostao je bez posla. Da mu je životna želja da postane časnik. Sada mu se ta mogućnost pružila.
U kasnijem periodu, general bojnik je iznosio pisane poruke mojoj prijateljici. Donosi mi od nje odgovore. Iako je general bojnik bio užasan krvnik prema svim drugim, mene nikada nije dirnuo.

Jednog jutra, general bojnik došao je na dužnost.
Poslije uzastopnih nočnih tretmana obrade nadamnom, zatekao me na zadnjem izdisaju.
Bez trenutka razmišljanja, general bojnik ubaci me u kombi. Vozio je od jedne, druge do treće bolnice. Tek u bolnici Sv. Duh uspeo me je predati.
Bolnice nisu htjele uzeti polu mrtvaca. U Borongajskoj bolnici dežurni ljekar mu je rekao "Četnik je gotov. Baci ga u Savu".
General bojnik dirnut, mislim, ljudskom reakcijom spasio je meni život.

Ovaj potez ljudskosti, on je platio svojom životnom karijerom.
Ne znajući, da se ovakvi slučajevi nakon mesarskih obrada, voze u bolnicu zatvorenog tipa kod dr. Ivić Pašalića, odvezao me u javnu bolnicu.
Izašlo je u javnost. Došlo do međunarodnih institucija. Postojanje logora Kerestinec i što se tamo radi. General bojnik je optužen da je on uradio to što su drugi uradili. On sa branio šutnjom.
Imao je dovoljno drugog većeg nedjela na glavi.

Sada mi je lakše. Pričali smo. Zahvalio sam mu se.
Gledajući me u oči on me je lagao. Ničega se ne sjeća više, kaže. Da mu je par tisuća eura da plati odvjetnika to bi mu pomoglo.
Ne, nisam mu to zamjerio. Krvnik koji se sada svim sredstvima bori da dokaže da to nije. Nisam uspeo saznati zašto mi je pomogao.

Ranije nisakim nisam želio pričati o logorskom periodu. Sada sam prebrodio tu krizu. Pričao sam sa prijateljicom koja se sastajala sa Viktorom, generalom bojnikom.

Ostat ću u zabludi.
Prijateljica mu je plaćala usluge, pićem. On je notorni alkoholičar. Jednom prilikom dala mu je sav novac koji je tog časa imala u novčaniku.

Kako me Hrvatska željela deportirati

Greškom logorskog čuvara, završio sam na intezivnoj u bolnici Sveti Duh na Črnomercu a ne u KPD kod Ivić Pačalića.

Međunarodni crveni križ došao je tako do nepobitnih dokaza o seksualno sadističkim iživljavanjima mesarskog kobasičarskog d.o.o. Kerestinec.

Neugodan slučaj, par tjedna prije glasanja u UN za priznavanje Hrvatske.

Međunarodni crveni križ je neugodan i neumoljiv sa onim što Hrvatska radi u Hrvatskoj. Ima dokaze i još k tome žive svjedoke. Svjedoke je trebalo ukloniti. Najviši vrh daje zadatak SIS-u da to riješi.

Za davanjem pune slobode, meni svjedoku i puštanjem u Savu bilo je prekasno. Jedino što ostaje je poslati me za Srbiju.
Oduzeli su mi sve stvari, stan, zdravlje. Deportiranje je pravo rješenje, misli hrvatsko poglavarstvo.

U vidu magle ispario je d.o.o. Klarić. Bio je trenutno uklonjen. Na njegovo mjesto nastupaju profinjeni pendrekaši dostojanstvenog Laušića.
On dostojanstveno preuzeo je samog kobasičara i njegovu industriju u svoj d.o.o. VP.

Mene, nepokretnog iz bolnice, strpali su na pokretan krevet. U Lipovcu 22 svibnja 1992 gurnuli su taj krevet u šator za razmjenu. Ali to nije išlo. Nedam se tek tako.
Paket se vratio pošiljatelju.

Ponovo sam bio raspakiran kod gospodina Ivić Pašalića. Zatim su se potrudili profesionalci gospodina Laušića. Roba mora bolje i profinjeno da se obradi. Tako joj neće pasti napamet da se ponovo vratiti pošiljatelju.

U novu smb uniformu sam upakirani za slanje. 14 kolovoza 1992 u Nemetinu bio sam spreman za isporuku Srbiji.
Ni ovoga puta nije prošlo. Paket se i drugi put vratio pošiljatelju.

Neugodno kada je dokaz tu. Za takve neposlušnike, gospon Šeks, uvijek ima neki Goli otok. S njima u bajbuk.
Kako ima uvjek kraja, tako sam i ja nakon bajbuka konačno dobio slobodu.

Nisu me uspjeli deportirati za Srbiju ali zato sam sam napustio lijepu našu. Otišao sam u EU.
Sada slobodno mogu dokazivati i dokaze pružati svima ne dokazanima, o hrvatskim metodama demokratske deportacije.
Možda sada pravosuđe pronađe neki Goli otok za svoje dokaze. Sve ima svoju cijenu. Kaj ne?

Naravno sada u eurima.

Kako sam posto logoraš

Pukovnik Dragutin Šlopar, bio je moj nadređeni u ispomoći za transport iz Slovenije. 15 rujna 1991. vraćam se nazad u Tehničku Vojnu Akademiju na Črnomercu. Dan kada je započela potpuna blokada centra.

U centru bio sam major, predavač, na predmetima Arhitektura Računarskih sistema i Simulacije sistema matematičkim modelima.
Aktivno učestvujem u zaštiti centra od pljačke i uništavanja u skladu sa mojom danom životnom obavezom i vojničkom zakletvom.

Dobro sam poznavao cjelokupnu infrastrukturu centra. Zaštita i tada suvremeni video nadzor cijelog centra, sa komandnom sobom, bio je moj projekt i praktični rad započet još 1989 godine.

Dao sam svoj mali doprinos zajedničkom dogovoru, mirnoj podjeli centra.
Tehnički dio primopredaje obavijen je, tada brigadirom, Dragutin Šloparom.

Rekao sam Šloparu, kada se vratim iz Beograda ako bude što trebao u vezi elektronskog sistema zaštite, rado ću mu pomoći. Bio sam, i ostao sam, ponosan na ono što sam projektirao i napravio.

Centar sam napustio 10 prosinca 1991 godine. Sa konvojom preko Bosne odlazim za Beograd.
Nisam želio biti dezerter. 16 prosinca 1991. godine, predao sam pisani zahtjev za demobilizacijom i napuštanjem JNA. Napisao iskreni razlog demobilizacije.

Preko Mađarske 21. prosinca 1991. godine vratio sam se u svoj stan na Trnju, Roze Luksemburg 2/9. Doveo k sebi svoju, tada osmogodišnju kći.
Istu večer došla su dvojica policajaca. Priveli me na službeni razgovor u policijsku postaju Trnje.

Saslušavao me inspektor S. Čoh. Nakon četiri sata saslušanja, napravljena je službena zabilješka. U skladu sa tada objavljenom Saborskom uredbom, da svi časnici JNA koji nisu učestvovali u oružanim akcijama protiv Republike Hrvatske i napuste JNA do 25 prosinca 1991. godine, protiv njih se neće pokretati nikakav kazneni postupak, bio sam pušteni kući.

Narednih dvadesetak dana pripremam se za novi život. Oduvijek sam maštao o životu na selu. Nekoj maloj farmi.
Volim imati životinje. Jutro, 10 siječanj 1992. godine. Pošao sam za Zaprešić u nabavku kaveza za zečeve. U prolazu pored centra na Črnomercu, stanem i svratim u centar. Namjera mi je bila da pitam, sada brigadira, Šlopara ima li kakvih problema sa elektronskom zaštitom.

Bez ikakvih problema, pijavio sam se na porti i ušao u upravnu zgradu. Popeo se na kat. Tamo nisam zatekao brigadira Šlopara. Bio je brigadir Mate Obradović. Njega sam tada prvi put video.
Rekao je: ti si onaj koji je minirao centar. Odgovorim: jesam, i ja sam ga i razminirao. Centar je bio iznutra miniran a ne iz vana.

Pozvao je, naglašavam, civilnu policiju. Policija je došla. Brigadir Obradović im je bez ikakvog objašnjenja rekao da me odvedu. Njemu je bilo znano gdje. U Gajevu.

Od tog momenta, pa narednih 230 dana, do 26-08-1992 bio sam samo objekt.
Objekt iživljavanja. Objekt bez ikakvoga pravnog postupka. Objekt u vlasništvu gospode Klarića i Laušića.
Ne pritvorenik. Ne zatvorenik. Ne osuđenik. Objekt bez ikakvih ljudskih prava.
Bez i jednog objašnjenja. Bez kontakata sa vanjskim svijetom. Bez kontakta sa porodicom ili familijom.

Ubaćen sam u proizvodnu traku Konačišta ratnih zarobljenika Republike Hrvatske. Jedan d.o.o. u kojem samo mesar kobasičarske struke odlučuje kada, kako i gdje će tko svoje konačište naći.

Tako sam postao logoraš, možda bolje konačištar. Na leđa velikim bijelim slovima dobio sam RZ. Bez broja, jer vjerojatno tako velik broj ne bi uspeo stati.

Izdržao sam iživljavanja od 230 dana. Nakon te moje upornosti, tvrdoglavosti bolje rečeno bandoglavosti, konačno 26-08-1992 pravno je pokrenut istražni postupak.
Moja krivica po čl. 119 st.1 KZ RH, služba u neprijateljskoj vojsci.
Nakon 230 dana od nepoznatog objekta postao sam još narednih 50 dana subjekt, pritvorenik u Remetincu.
Nakon 280 dana bio sam slobodan i mogao sam nastaviti započet put u Zaprešić.

Kupovinu kaveza.

Kako je formiran logor

Do sredine rujna 1991 godine, bio sam dodijeljen komandi V armije (Zagrebačka vojna oblast). Radio sam kao ispomoć u transportu tehničkih sredstava pri napuštanju JNA iz Slovenije. Vratio sam se u svoju matičnu jedinicu, Tehnički Školski Centar na Črnomercu u Zagrebu.

Toga dana, ulaz u Centar bio je blokiran. Tko god bi izašao iz Centra, civilno ili vojno lice, naoružane grupice ljudi bi ga uhapsili. On bi završio na policiji ili u nekom podrumu.

U Zagrebu, Selska cesta 92, formirani je prvi logor, takozvano konačište. Gosponi Darko Grdić i Miroslav Bilota, trebali su naći pogodnu osobu za glavnog i odgovornog domara logora.

Izdali su zapovijed o preuzimanju konačišta, kvalificiranoj osobi, gosponu Stjepanu Klarić. Već iskusni i dokazani sa diplomom, profesionalnog mesara kobasičarske struke.

Naoružane grupice, imenovane ili ne imenovane, imale su u svom lokalnom reštu po nekog svog protivnika, konkurenta ili nekog jadnika. Tada su ga mogle proglasiti i predati kao teroristu u Konačište.

Gospon Klarić bio je susretljiva i prijazna osoba. Nitko nije trebao nešto reći za robu koju mu dostavlja. Tko je, razlog ili poreklo, nije bitno. Gospon Klarić je dovoljno stručan da ocjeni vrijednost žive vage.

Zahvaljujući velikoj produktivnosti, vojarna u Selskoj postala je tijesna. Došlo se do slobodnog profesionalnog prostora u Gajevoj 30. Bivši vojni pritvor. Kao dobar poznavalac posla, gospon Klarić najvrednije uzorke iz Selske prebacuje u Gajevu. U Gajevoj se može napraviti fina prvoklasna obrada. Iz njih izvući najviše.

Tokom vremena, u centru Zagreba, počeo se širiti neugodni mirisi iz Gajeve i Selske. Gospon Anton Tus, odluči da se gospon Klarić sa tom svojom smrdljivom industrijom, preseli negdje u manje osjetljivu sredinu sa više čistog zraka. Dobru predispoziciju imala je bivša vojarna JNA VP2887 Kerestinec. Njemu od ranije dobro poznata. Svjetski, historijski, a već sa tradicijom i reputacijom logor Kerestinec, dobit će i prezime Konačište. Gospon Darko Grdić izdaje zapovjed gosponu Klariću, kupi svoje krpice i idi tamo gdje ti je i mjesto.

Tako, 12 na 13 siječanj 1992 godine, prvi put, samostalna i nezavisna država Hrvatska došla je do svog Konačišta Kerestinec u Kerestincu.
Konc-logor.

Dobila je njega na svom.


PS.
20 godina kasnije govori onaj koji je 1991. formirao logore
Čak 82 logora u NDH

- Teško je pojmiti sve užase, patnje i boli žrtava tog logora i još teže silnu mržnju počinitelja sramotnih zločina – rekao je predsjednik Sabora Luka Bebić i dodao da, suočen s razornom istinom da su pripadnici hrvatskog naroda bili u stanju počiniti najokrutnija nedjela u ime fašističke ideologije, želi poručiti da je svatko odgovoran za ono što čini, ali i za ono što ne čini.

- Nikada se ne smije prestati insistirati na utvrđivanju pune istine i povijesnih činjenica. Hrvatski narod predugo je vremena nosio ničim opravdanu stigmu ustašoidnosti zbog zlodjela u Jasenovcu, koja su počinili pobornici kvislinške NDH – rekao je Bebić. Po njegovim riječima, ta se stigma temelji na povijesnoj laži, jer je najveći dio hrvatskog naroda prigrlio borbu protiv ustaškog režima; ta je laž 1990-ih godina poslužila kao podloga za agresiju na Hrvatsku u okviru koje se provodilo etničko čišćenje zaposjednutih hrvatskih područja.

'Spomenik boli nedužnih ljudi i simbol svega najgoreg što ljudski um može proizvesti, Jasenovac je danas upozorenje svim sadašnjim i budućim generacijama da zlo rođeno iz mržnje nikada ne pobjeđuje', poručio je iz Jasenovca Luka Bebić, predsjednik Sabora.

Kako sam postao okupator

Dedek moj, živio je u malom brdovitom zagorskom selu. Vodu su nosili u škafu sa malog izvora, rupe. Struja kakva takva i ona je jednoga dana došla.
Do zadruge išlo se poprečki. Uskom stazicom i trajalo bi cijelu uru. Moja babica sa košarom na glavi, tjedno bi išla u dućan, a mi vnučići bi tekali za njom. Moja babica bi svim vnučekima kupila slatke šarene cukriće.

Moj dedek imao je malu rudarsku mirovinu. Bio je veseo i znao je sve raditi. Svi su ga voljeli. Svi su ga se bojali.
On se nikog nije bojal. Bio je velik poštenjak.




Otec moj, u isto vrijeme, živio je u najvećem gradu. Živio u velikoj zgradi sa vodom, strujom, liftom, tv, telefonom, … Do prvog dućana spustio se samo liftom.

U velikom gradu traktora nije bilo. Tamo ni kravica za mlijeko nije bilo. Tamo su volovi i konji hodali cestom. Na dvije noge. Otec moj imao je oficirsku plaću. Bio je uvijek namrgođena lica i znao je ništa raditi. Želio je da ga se svi boje. On se bojao svih. Životinje nije volio a bogme ni one njega.

Svake godine, moje ferje i naše zajedničke godišnje odmore, provodili smo kod mog dedeka u malom brdovitom zagorskom selu. U mojoj mladosti more, more još nije postojalo.

Otec je bio veliki gospon. Svi su sa strahopoštovanjom gledali na njega. Slušali koju će pametnu riječ prozboriti. Čital je on i novine.

Babica moja, bi svoga zeta pazila i služila. Nesmje on nekaj mrgovati. Stavljala je na stol najboljše za jesti. Puhala tamo gdje će sjest. Samo da bude on, otec moj, zadovoljan. To je zet. Došal je iz velikog grada.
Drugi muži su uvijek nekaj delali. Pripremali drva u husti, za hladnu zimu. Babe su nosile velike smotuljke sjena u vrećama na glavi. Ja sam pridržavao žagu dedeku mom, dok je rušio drva u husti. Pazio i tekal za krvavicama, da ne idu u koruzu ili djetelinu. Bio sam najstarši dedekov vnuk.

Muž sam postal i ja. Krenuo u oficirsku školu. Dedek je bio jako ponosan. Njegov vnuk bu bil veliki … Ponosim se svojim dedekom. Nažalost on me je napustil. U malom brdovitom zagorskom selu govorili su, isti si Franc. Moju ekavicu su svi razmjeli. Nikome nije smetala. Meni, zagorski bio je ka domaći govor.

Postao sam i ja viši oficir. Bil sam kao moj dedek. Delal ono kaj sam i naučil. Delal ono kaj sam i mislil. Delal svojom glavom. Nikom se nisam dal zajebavat. Ak se treba bit, bumo se bili.

Došla je 1991. Otec moj, već je desetak godina u mirovini. Radio je 40 godina i mene odgojio da nastavim čuvati našu domovinu. On je zaslužil oficirsku mirovinu. Ja sam ostao vjeran tom učenju. Poštenju, držanju mog dedeka Franca. Nikad nisam hračkal v zdenec iz kog sam vodu pil.

Otec moj, sa JNA mirovinom, promjeno se. Kažu stari ljudi, kad muž vstari bu bil i pamejšni ?
Otec moj je prihvatio novo učenje. Prihvatio je teoriju drugog Franceka: hračkaj v zdenec i od mene buš gemišt pil.

Otec moj, traži od mene da se odreknem ponosa svog dedeka, pravog Franca. Hračnem na datu zakletvu i prihvatim učenje novog Franca.
Otec moj, kaže meni, ti nisi više ovdje svoj na svom. Francek je rekal da si ti sada na mom. Francek je rekal, da si me ti okupirao.

Ti si okupator, kaže meni otec moj.
Ti si agresor, kaže meni otec moj.
Ti si terorist, kaže meni otec moj.

Tako sam postao okupator svoga na svom, njegovom okupacijom mog.

Kako imati njega na svom?

Gajeva 30a do 15-01-1992, prije ulaska DORH-a

Kerestinec od 12-01-1992 do ..-..-1992

Konačno DORH i progon počinitelja kaznenih djela

U interesu Hrvatske dinastije, pojedinac nije kriv ako je:
- osobi polomio manje od 10 rebara
- ako je istu osobu manje od 3 puta pokušao deportirati iz Hrvatske








- prvooptuženi Stjepan Klarić osuđen je na 3 godine i 6 mjeseci zatvora,
- drugooptuženi Dražen Pavlović na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine,
- trećeoptuženi Viktor Ivančin na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine,
- četvtooptuženi Željko Živec na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine,
- petooptuženi Goran Štrukelj na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 (jedne) godine.

Protiv prve trojice pritvor je ukinut, a svim optuženicima u kaznu zatvora uračunat će se vrijeme provedeno u pritvoru.

Optuženima je uzet u obzir čitav niz olakotnih okolnosti: primjereno držanje pred sudom, neosuđivanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu i značajan doprinos u ratu i činjenica da su bez imovine. Otegotno im je bilo to što su svjesno poduzimali sve radnje za koje ih se teretilo te što su posljedice tih događaja nepopravljive.

Optuženici su u cijelosti oslobođeni plaćanja troškova kaznenog postupka koji će pasti na teret proračunskih sredstava.

U ovom sudskom igrokazu, gdje optuženi, odvjetnici, tužilac i sud imaju isti cilj, samo drugačije uloge, došlo je do željene posprdne presude.
Sitna riba dobija kaznu manju od mog provedenog vremena u logoru. Krupna riba svijedoči protiv sitne ribe.
Olakšavajuće okolnosti: značajan doprinos u Domovinskom ratu. Optuženi je za svo vrijeme Domovinskoga rata bio samo u logoru Gajeva i Kerestinec. Period za koji je i osuđen. Osuđen, nagrađen za značajan doprinos
Slabo imovinsko stanje. Porezni obveznici plaćaju sudske troškove osuđenom zločincu, aktivnom poduzetniku dva poduzeća.



PS.
Kupujem do sada neobjavljene fotografije iz 1992. godine od:
- čuvara u logoru Kerestinec, plaćam i do 100 eura po glavi,
- SIS-ovaca koji su dolazili u logor, plaćam i do 1000 eura po glavi.

2013-09 (7)